Sve je počelo jednim telefonskim pozivom prošlog ljeta, kad sam lijepog sunčanog popodneva krenuo u grad. U busu, mama me nazvala plačući, da zapalim svijeću kod Kamenitih vrata za tetu, da joj se kosti raspadaju... Ništa mi nije bilo jasno, ali sam i ja zaplakao, vjerojatno misleći na najgore. No, najgore nije bilo tad. To je bio samo početak jedne duge, ali opet relativno kratke, bolesti.

To je bila baš ona teta koja se nikad nije udavala, koja se cijeli život brinula o majci, pomagala svima koji su joj išta značili, svojim sestrama, njihovoj djeci... I meni je bila poput druge majke, često me pitajući preko telefona za ocjene i kako mi ide u školi te kasnije, na fakultetu. Kupovala nam je svima bonove za mobitel jer tata često nije mogao priuštiti toliko bonova za svoju mnogobrojnu obitelj. Kad god bih došao sam ili sa sestrama na more, vodila bi nas na pizzu, dala mi novce da si kupim najskuplji sladoled o kojemu doma nisam mogao ni sanjati. Svako ljeto učinila je posebnim, otkrivajući tajne tog malog mjesta, brinući se za nas, djecu, kao da smo njezina.

U posljednje vrijeme, odrastao sam, stvorio neki svoj tajni svijet u kojem sam živio i nisam htio dopustiti nikome iz obitelji da u njega uđe. Tad se i između mene i tete stvorila određena distanca. Ali i dalje, usprkos tome što sam joj se rijetko javljao na telefon, pitala me imam li novaca na računu te trebam li bon. 

Prošlo ljeto i jesen bili su u znaku te bolesti. Ja sam živio svoj život izvan toga svjeta, često sam htio pobjeći u grad, bilo gdje, samo da ne moram biti kod kuće i slušati o tome, o bolesti o kojoj se pričalo gotovo stalno. Teško je ignorirati nešto što je prisutno, i teško je nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo, kad svi oko tebe pričaju o tome i kad si svjestan činjenici što će se prije ili kasnije dogoditi.

Jer, bio je to rak, neizlječiv. No, iako joj liječnici nisu davali nikakvu šansu, i ja sam se, zajedno sa svojom majkom, njenom sestrom, nadao. Pogotovo u nekoliko navrata kad smo se našli na nekom obiteljskom ručku, svi zajedno, s tetom, i jednom, za Sve Svete bili smo stvarno sretni i teta je bila s nama i pričala kao da je potpuno zdrava. Takve situacije su mi davale lažnu nadu. To su bila razdoblja neposredno nakon kemoterapije kad bi se osjećala bolje, no nakon toga, uvijek bi išlo na gore, sve do iduće kemoterapije. I samo trajanje bolesti, mjesecima, tj. nakon 5 mjeseci od otkrića je bilo to na Sve Svete, to sve daje nadu. 

No, nešto se dogodilo oko 19. prosinca kad smo shvatili da je bolest došla do mozga. Nakon toga više teta nije mogla govoriti, zatim ni hodati, a na kraju se nije mogla uopće pomaknuti. Bila je kod nas dva dana na kućnoj njezi kad je kolabirala pa su je odveli i operirali. Operacija kojoj su davali male šanse uspjeha, uspjela je i opet nam je ulivena nada, čak i tad, nakon što su je poslali k nama da umre. Međutim, ta nada nije dugo trajala i idućih dva tjedna samo se čekala vijest. 

Jedne večeri, vratio sam se s lijepe kave s prijateljima u gradu, i na stupu od ograde su bili lampaši. Znao sam da je to to, ali morao sam čuti to od mame. Kad mi je rekla iz kreveta da je teta umrla, samo sam rekao "aha" i otišao u kupaonicu gdje sam zaplakao, što nije dugo trajalo. Bojao sam se svega što dolazi, sprovoda, tuge u obitelji, i bojao sam se da ću morati tješiti majku. No, idući dan, ponašao sam se opet kao da ništa nije bilo, ujutro donijevši klamericu koju nisam mogao popraviti.

Prošlo je nekoliko dana do pogreba i ja sam u tom vremenu sanjao sprovod na kojemu je baka plakala. San se, naravno, ostvario jer je sprovod neizbježna dužnost koju sam zapravo najradije htio izbjeći, kako ne bih morao plakati pred drugima, suosjećati... Ne, jednostavno nisam navikao na takve situacije i nisam znao kako se trebam ponašati. 

Sve do tog ljeta i do te bolesti, moja obitelj, šira obitelj, bila je sretna. Svi smo živjeli u savršenoj harmoniji, a teta je bila sastavni dio te obiteljske sreće. Strepio sam već nekoliko godina da će baka umrijeti jer je već stara, a jako se bojim smrti. Ne svoje, nego tuđe. Do sad, do tetine smrti, doživljavao sam samo smrti nekoliko osoba koje sam površno poznavao, jednog obiteljskog prijatelja i nekoliko starijih susjeda, ljudi iz sela. Međutim, ovo je bilo prvi put da je umro netko ovoliko meni blizak.

U bakinoj kući, prije pokopa, ljudi su dolazili izražavati baki sućut i ja sam to sve gledao sa strane. Kad su donijeli lijes, neke žene su glasno jecale, a jedna mi je žena prišla i u suzama rekla da je teta često pričala o meni. Mislim da je cijelo selo došlo i još više ljudi, tetinih prijateljica iz srednje škole, s poslova na kojima je radila i s kojima je ostala u kontaktu. Jer, nije se nikada nikome zamjerila. Sa svima je bila u dobrim odnosima. Sve je sama radila po kući, zidala, betonirala, zaljevala vrt jer se nije udavala i baka je bila nemoćna. Da, svima je bila draga.

No, zanimljivo je, i ono što me muči u cijeloj priči, jest da tijekom cijelog sprovoda i tog dana, nisam mogao pustiti ni suzu. Ni kad su donijeli lijes, ni kad su svi plakali, ni kad je svečenik služio misu u maloj crkvici pred lijesom, ni kad su taj lijes stavljali u grob, ni na kalvariji kad smo hodali do groblja i od groblja držeći se za ruke (ja sam u tim trenucima fotografirao nebo). Bilo je trenutaka kad sam istinski htio zaplakati, samo da se uklopim, da ne misle da mi nije stalo. Međutim, nisam mogao. 

Nekako mislim da je to sve zbog onog sna, noćne more o sprovodu. Možda sam i to sve doživljvavao kao san jer osjećao sam se kao da nisam tamo, kao da se to događa u nekom paralelnom svijetu i da gledam neki film. Zaista sam se tako osjećao. Jer, to više nije bio onaj isti beton na kojem sam godinama prije trčkarao niti je dolje bilo more u kojem sam se svakog ljeta kupao.I poslije, nasamo, kad bih razmišljao o činjenici da tete više nema, rijetko kad sam mogao pustiti suzu. Zar sam postao bezosjećajan?

Možda je bio šok, jer nadali smo se do zadnjeg trena, da će se izvući. No, ipak sam zadnjih dana samo očekivao vijest, što znači da sam bio spreman. Možda, s obzirom da je ta bolest trajala već mjesecima, i nisam više osjećao kao da je teta među nama. No, to zvuči još bezosjećajnije i okrutnije - otpisati nekoga tko je još živ. Na neki način sam osjećao olakšanje i što je sve gotovo, no mislim ponekad da bih i to olakšanje rado mijenjao samo da je teta još živa. Ne bih imao ništa protiv što telefon zvoni tisuću puta na dan, ako bi se ikako mogla izvući, biti s nama još duže, da doživim još jednan sretni obiteljski ručak...